Martina Barbić voli volontirati i osjećati se dobro nakon toga

11.05.2020. - Naši volonteri - Novosti

MOLIM VAS DA NAM SE UKRATKO PREDSTAVITE: Zovem se Martina Barbić, po struci sam inženjer šumarstva i radim u Hrvatskim šumama, po naški – u  Šumariji. Majka sam dvoje djece, imam supruga, mog Ljubljenog i to bi otprilike bilo to.  

OD KADA, GDJE I KOLIKO ČESTO VOLONTORATE? Čini mi se da volontiram cijeli život, ako je volontiranje sve ono što napravimo bez nekakve naknade, bilo materijalne bilo nekakve protuusluge. To me ispunjava.  

KAKO SE OSJEĆATE DOK VOLONTIRATE? Osjećam se sretnije i ispunjenije, čovjek baš bude zadovoljan sam sa sobom.

ŠTO NA VAŠE VOLONTIRANJE KAŽE VAŠA OBITELJ? Suprug me podržava u svemu tome, često je uključen u moje volontiranje, a da i ne zna da je uključen. Djeca isto odobravaju sve što radim i pomognu kada treba. Doduše sin malo više “brontulja” nego što treba, a kći je uvijek potpora. Ona je čak i članica udruge Sinjski ferali, pa i sama odrađuje neke stvari.

SVJESNI SMO TOGA DA JE ŽIVOT,  ŠTO BI SE REKLO , OKRENUT NAGLAVAČKE. IPAK, VI STE SVOJIM PRIMJEROM POKAZALI DA SE VOLONTIRATI MOŽE I U KRIZNIM UVJETIMA: Pa da, ova korona je izazvala specifičnu kriznu situaciju – odjednom su se ljudi zatekli da trebaju maske, a maskica nema. Ferali su u tom trenutku imali materijal koji je bio namijenjen za nešto drugo, donirala ga je naša članica Melita. Ove cure koje znaju sa škarama, mašinom i krojenjem  organizirale su se, podijelile i skrojile, sašile. Ja sada ne znam točan broj tih maskica, ali mislim da ih je preko 200 napravljeno i dano Crvenom križu da oni dalje podjele kome je potrebno. Nešto smo i ovako podijelile kome smo znale da trebaju. Što se tiče akcije ukrašavanja grada – stav Udruge je bio da se ne ukrašava nešto posebno, zato što je ipak takva situacija, nema zadržavanja po ulicama i zbog svih ostalih mjera. Ja sam, eto, kao Martina Barbić, odlučila ipak nešto napraviti. Bio je Uskrs, a sav taj naš narod je  malo depresivan i falilo nam je malo boja. Jaja koja su bila u žardinjerama obojala su moja djeca iz ulice: Ela, Mia, Lovre, Kiki, Ivano, Nina, Daša – da nekoga ne zaboravim. Svima puno hvala, baš su odradili veliki posao. Od ploški drveta smo napravili malo pilića i zekića. Naravno da sam pitala i našu gradonačelnicu i Stožer koji su rekli da može, hvala im na podršci. Pitala sam i gvardijana fra Pericu Maslaća koji se isto složio s tom akcijom. Puno mi je pomogla Vedrana Vrgoč – Vedro, hvala. U subotu smo postavili te naše uratke tako da je Uskrs osvanuo sa malo boje, pisanica, i ostalih ukrasa. Sljedeće nedjelje smo to skinuli i ako smo bar malo nekoga razveselili izuzetno mi je drago. Čini se da je život stao, a svi mi čekamo da se vrati u normalu. Koliko je to moguće – ne znam, kao da ovi virusi imaju neke druge planove s nama.

KADA JE VIŠE LJUDI NA OKUPU I RADE U NEKOM ZAJEDNIČKOM INTERESU, SIGURNO DOLAZI I DO SMIJEŠNIH SITUACIJA. I DA ZAVRŠIMO U VESELOM TONU, MATE LI MOŽDA NEKU ANEGDOTU? Smiješnih situacija ima mali milijun, počevši od glupiranja s materijalima pa dalje. Kada smo prošle godine radili izložbu Vjenčanja u zemane, skoro sve smo se ponovno udale. U Udrugu se više-manje sve dođemo opustiti, svoje probleme ostavimo na putu do radionica. Dođemo opuštene i odradimo to što treba; masu puta se i zapjeva, nevezano, samo da pjesma krene. Nekada se dogodi da se i izgalamimo jedna na drugu, što je također svojevrsni lijek za stres koji se nakupi. Ali, uglavnom, u Feralima to funkcionira dobro.

Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić