26.10.2020. - Naši volonteri
Zanimljivu sugovornicu pronašli smo u Nevenki Marović, svestranoj osobi kojoj ništa nije teško
Molim Vas da nam ukratko predstavite – što radite, obitelj, ono što želite istaknuti i po čemu ste poznati….
Ja sam Nevenka Marović, živim u Potravlju, općina Hrvace. Po zanimanju prodavačica u usponu. Zaposlena, majka četvoro djece – tri kćeri i sina te baka jednoj unuci. U ratnim godinama sam upoznala muža. On je rodom iz Potravlja, ali tada je radio u Splitu i tamo smo se i upoznali. Nećete vjerovati, ali ja sam njega nagovorila da se vratimo u Potravlje kad sam vidjela gdje je smještena kuća – baš onako na osami, u šumi, slušaš tišinu. Toliko mi se to svidjelo u odnosu na gradsku vrevu i gužvu da sam ga nagovorila i nije mi žao, u pravilu. Nekada mi „pofali“ malo grad, ali to su navike i ništa drugo. Tada se spremim, sjednem u auto i odem do grada.
Od kada, gdje i koliko često volontirate?
Eto, nalazim vrijeme za, netko će reći zabavu, a netko će reći za nešto korisno napraviti. Trenutno sam aktivna u KUD-u Peruća, u dramskoj skupini. Prilikom osnivanja KUD-a, prije više od 10 godina, bila sam u osnivanju folklorne sekcije. Ranije sam plesala u folklornoj skupini KUD-a Brodosplit, budući da sam rodom iz Splita. I sada tamo imam staro društvo koje se povremeno okuplja, ali nas je sve ovo malo poremetilo – ova situacija, izolacija i sve. Ali, u svakom slučaju pokušavam još uvijek biti aktivna.
Zašto volontirate i kako to utječe na Vaš život i svjetonazor?
Ja vam na to ne gledam strogo, onako školski, kao na volontiranje jer općenito u životu volontiram u svakom pogledu – bilo kao mati kod kuće, bilo kao nevista, bilo kao nekakva uloga u obitelji, ali isto tako i izvan kuće. Eto, radim u trgovini i taj posao zna nekada biti smiješan jer si sve, a najmanje prodavač.. moraš biti i psihijatar i dobar drug i utjeha i sve. Volonterstvo zapravo provodim kroz cijeli život i tako funkcioniram. Često me znaju pitati zašto sam uopće ljubazna kad su svi neljubazni i kako uspijevam održati to ‘svoje nešto’. Kao dijete su me učili da se svaka nagrada zasluži, a ja nagradu ne gledam kroz materijalno i kao zaslugu nego da će mi se to nekad i negdje, kroz nešto što je meni drago, sigurno vratiti. Kad mi je bilo najteže, radila sam za jednu obitelj, muža i ženu, tu u Potravlju. Pomagala sam sve što im je bilo potrebno pa sam im bila i kći, i desna i lijeva ruka, i taksi i sve u kući. Kroz taj rad jednostavno sam shvatila da je život prekompliciran da bismo odredili nekakve stroge granice i da za nekakav rad ne mora biti nužno definirana nagrada. Naravno, bilo je i teških faza, a tada nije lako biti nekakav aktivist, radnik ili volonter. Kada mi je bilo najteže, onda bih samo rekla ”Bože moj, neka je sve samo u zdravlje moje djece.” Evo, to mi je bila neka vodilja i pravilo jer kad su ti djeca zdrava i kada si ti zdrav zapravo ništa ti nije teško.
Što na Vaše volontiranje kaže Vaša obitelj, prijatelji, kolege i okolina?
Ima vam tu podijeljenih mišljenja. Djeca se uvijek oduševe zato što znaju da sam i prema njima dosta širokogrudna i da im izlazim u susret. U stilu ‘potpačit će se mater’ ili ono što se kroz šalu kaže ‘svi će pitat ćaću di je mater, a mater će pitat sve ostalo’, dakle – djeca to dobro podnose. Muž shvaća, ali međutim, zna me nekad kritizirati i reći: „Šta ti imaš od toga?“. Dosta često čujem u okolini i ono: „Kako ti se da?“. Ja sam svoju djecu odgajala da budu visokoobzirne osobe prema okolini, a najprije za ljude u neposrednoj blizini. Ako ne brineš za svoje najbliže onda sigurno nećeš imati srce ni za druge. Nastojim pojmiti kako je drugome i ‘obući tuđe cipele’ kako bih se približila ljudima bilo gdje da sam – da se šalim na dramskoj, da radim neki ozbiljan posao, da čistim, da sam u trgovini kao prodavačica…
Koja Vam je volonterska aktivnost najdraža i imate li možda neku anegdotu ili smiješni događaj da podijelite s nama?
Ja sam inače po prirodi, kako bi ovdje rekli, šaljivđija, tako da se nakon nekog vremenskog odmaka čak i od nekih ružnih situacija možeš narugati sam sebi. Ako se možeš našaliti na vlastiti račun onda ti neće biti problem prihvatiti kada se netko drugi malo šali i zeza. Sad, ovaj čas, ne mogu se baš sjetiti konkretne situacije, ali u svakoj mogućoj situaciji pokušavam to iskarikirati do te mjere da bude smiješno, da bude simpatično bez obzira na to koliko je situacija crna.
Iz Vašega iskustva, može li volontiranje pomoći mladim ljudima da steknu životno i radno iskustvo, koje im kasnije može pomoći u životu, ali i pri zapošljavanju?
Može, itekako. Radi se o tome da kada osobe završe školu ili fakultet postaju gotovi ljudi, a zapravo su na raskrsnici s tko zna koliko strana i ne znaju gdje bi. Meni se dogodila situacija da mi je kći završila školu i bila tužna jer nije znala što dalje. To je skroz u redu, potrebno je vrijeme da se razmisli i pronađe bilo kakva situacija koja te privlači, bilo da je to nekakva aktivnost ili stručno osposobljavanje – sve je to dobrodošlo. Teško je danas doći do posla, ali svako iskustvo se isplati stjecati – bilo kroz život, bilo kroz posao, volontiranje ili rad uz starije. Ja i dan danas uspijevam od mladih učiti – potreban je samo otvoren um, želja i dobra volja. Volonterstvo je dobra volja i ako je imaš ne moraš se bojati da nećeš uspjeti na ovaj ili onaj način.
Je li volontiranje za Vas pozitivna stvar i biste li ga preporučili drugima?
Definitivno, iznad svih drugih – ako znaš pomoći drugima, znat ćeš pomoći i samom sebi. Samim time daješ društvu pozitivu i iz toga ne može nikako izaći nešto loše. Čini dobro, nadaj se dobru.
Što biste im pri tome rekli?
Ako imate dobru volju i želju, to je dobra podstava (osnova) za bilo što graditi i raditi. Dobro je činiti dobro.
Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić