Slavonka sinjska volonterka

17.04.2012. - Naši volonteri - Novosti

Iako je već zašla u sedmo desetljeće života, a nije tako davno ni doselila u naš kraj, gdje joj je nakon Slavonske ravnice i veselih ljudi sve bilo prilično novo, ona je svojom voljom i željom pronašla put da ispuni svoje slobodno vrijeme volontirajući i pomažući drugima onoliko koliko njoj to godine i slobodno vrijeme dopuštaju. Volonterka koju predstavljamo zove se Neda Sesardić.   TETA NEDO RECITE NAM KRATKO NEŠTO O SEBI:   Zovem se Neda, rođena sam u Oriovcu to je selo pored Slavonskog Broda, završila sam gimnaziju i u moje vrijeme s tom školom sam se mogla zaposliti gdje sam htjela, ja sam počela raditi u Kotaru u “Sekciji za plovidbu rijekom”. Nakon nekog vremena tražili su djelatnike u sadašnj FINU, onda se to zvalo Zavod za platni promet i ja sam se prebacila tamo i do mirovine, to je bilo 1994. godine. Rodila sam troje djece tri sina, jedan je umro u šestoj godini, a pošto sam ja bolujem od šećerne bolesti, ja mislim da je bio i on pa je to uzrok njegove smrti.Nakon ovog Domovinskog rata jako smo loše prošli, ugasila su se mnoga radna mjesta po Slavoniji, umro mi je i suprug, sin ostao bez posla, u kreditu, i ja sam od svoje mirovine to vraćala. Kako sam imala problema s kralježnicom dobila sam rehabilitaciju u Krapinskim toplicama gdje sam upoznala Mladena i na njegovu ideju o zajedničkom životu sam došla tu u Sinj i baš mi je lijepo, ovdje sam jako sretna i bude mi žao kad moram ići u Slavoniju jer ja živim na selu, a ovdje ima puno više sadržaja.   KADA STE DOSELILI U SINJ POČELI STE I VOLONTIRATI:   Da kada sam došla, Udruga je još bila u Glavičkoj ulici i vidjela sam oglasnu ploču da se možemo pridružiti pa sam se odlučila na to bez puno predomišljanja. Snježanka je odmah rekla da mogu doći i tako je krenulo.   ZAŠTO STE IZABRALI SRMU ZA SVOJ VOLONTERSKI RAD:   Činilo mi se da tu imam najviše mogućnosti u onom djelu koji mene zanima, i nisam pogriješila.   KAKO SE OSJEĆATE DOK VOLONTIRATE:   Ja to volim i dobro se osjećam, ja jesam starija i sporija ali ono što mogu i znam radit volim to mi je lijepo. Kada nekud idemo kada se družimo sve je to lijepo.   ŠTO NAJVIŠE VOLITE RADITI:   Pa eto Snježanka zna da ja malo slikam, u stvari sam pošla u Školu primjenjene umjetnosti ali mi je mama rekla pa šta ću s tim poslije i tako sam odustala, ali crtati volim i danas i kada sam došla tu išla sam na radionicu slikanja kod Snježanke gdje sam naučila tehniku “Mokro na mokro” i to mi je savršeno.   A KOJA JE VAŠA NAJDRAŽA AKCIJA:   Joj pa nemogu baš neku izdvojiti ali mi je bilo najljepše kada smo išli na izlet, pa smo igrali na balote, i još puno igara a najviše mi se sviđalo kada smo išli u Centar Juraj Bonači pituravati klupice jer sam tamo dala svoj doprinos crtajući a to i volim. Uživala sam i na radionici gospođe Anđelke Levantin Kovač gdje smo učili ručne radove, iako ja dosta znam o ručnom radu ipak sam polazila radionicu zbog druženja.   IAKO STE VEĆ DUGO UMIROVLJENI, ZAŠLI STE VEĆ U NEKE GODINE IPAK IMATE VOLJE I SNAGE DA VOLONTIRATE, KAKO BI VI POTAKNULI DRUGE DA VOLONTIRAJU, MLADE RECIMO:   Pa ja nema što nevolim raditi, mene sve zanima i ja volontirajuć ispunjavam svoje slobodno vrijeme. Osobno mislim da to ili imaš ili nemaš u sebi da nikoga na ništa netreba nagovarati, možda im samo pružiti mogućnost da izaberu.   IMATE LI NEKU ANEGDOTU S DRUŽENJA, AKCIJA, ŠTO VAM JE BILO SIMPATIČNO I SMIJEŠNO:   Pa nemam baš nekih smiješnih situacija, ali svaki put kada bih išla na sastanak ili akciju moj suprug bi me pitao: ” Kud ćeš ti sad?” onda mu ja odgovorim “Idem u moju Srmu”, a on meni “A šta ćeš obući?” to mu je bilo bitnija od mog volonterskog rada , šta ću obući. Bilo mi je posebno lijepo kada su u vrijeme Božićnih blagdana došle učenice u pratnji naše volonterke u posjet i donijele onako lijepi paket, osjećala sam se baš posebno.   ZA KRAJ KAKO VIDITE SRMU ZA PET GODINA:   Svaki put kad dođem vidim neke novosti, pa vjerujem da će Srma biti još uspješnija i bolja.