04.12.2018. - Novosti
REZULTATI NATJEČAJA ZA VOLONTERSKE PRIČE Natječaj za volonterske priče Udruge Srma proveden je od 19.10. do 26.11.2018.g. Prijavljeno je ukupno 35 priča. Komisija u sastavu: prof. Jasminka Vujević, prof. Tatjana Kovač-Lovrić i prof. Mirela Pletikosić ocjenjivale su sadržaj i zanimljivost volonterskih priča pod šiframa ocjenama od 1-10. Najbolje i nagrađene volonterske priče su: Volonterska avantura – Ena Delija 27 Trebate li pomoć – Natali Šarić 27 Dopalo me – Dina Anđelinović 26 Kako ću ti se odužit? – Marija Librenjak 26 Moja volonterska priča – Jelena Vuko-Tokić 25 Volontiranje u mom selu – Lucija Mrđen 25 Čestitamo svim nagrađenima i pozivamo ih da dođu na prigodnu dodjelu nagrada 5.12.2018. u 18:30 sati u Galeriju Galiotović, Brnaška 44, 2. kat. Zbornik svih volonterskih priča dostupan je online na web stranici Udruge Srma Hvala svim volonterima na njihovom nesebičnom doprinosu ostvarenju boljeg i pravednijeg društva u kojem nisu zaboravljeni oni koji su najranjiviji, hvala im na njihovim velikim srcima i ljubavi s kojom čine ovaj svijet boljim. NAGRAĐENE PRIČE VOLONTERSKA AVANTURA Živimo u vremenu u kojem je naglasak stavljen na dostupnost, užurbanost, atraktivnost, samodostatnost i pretjeranu izloženost vlastitih kvaliteta, ponajprije putem društvenih mreža. U cijelom tom postupku prilagođavanja društvenim normama, mladi pokušavaju konstantno biti on-line, biti prvi koji će nešto like-ati, komentirati, objaviti, prvi koji će posjetiti određene zanimljivosti ili otputovati u egzotične krajeve. Usput se trude sebe prikazati kao osobe koje sve mogu bez pomoći drugih, bez blizine drugog ljudskog bića, bez iznošenja vlastitih emocija ili slabosti, i dapače, uz pretjerano isticanje svoje vlastite snage, svojih mogućnosti, svojih uspjeha. Postavlja se pitanje kako u takvim uvjetima društva mladi mogu volontiranje shvatiti kao nešto dobro, poželjno, zanimljivo; kao avanturu. Kako mladima objasniti da posjet staračkom domu i razgovor sa starcima od preko 70 godina ne može teći užurbano niti da će slike za Instagram biti atraktivne, da te ljude ne zanima koliko imamo followera na Twitteru, niti jesmo li uspjeli samostalno pokrenuti blog. Baka kao baka, pitat će te jesi li riješio školske obveze, jesi li pronašao srodnu dušu s kojom ćeš podijeliti svoju sreću i nesreću, htjet će ti reći mnogo toga o svom životu, svojoj mladosti, svojim sadašnjim mukama i životu u domu; ukratko, htjet će tvoje vrijeme i pozornost. I da, znam, ne zvuči ni zabavno ni atraktivno, ali ipak, vjeruj mi, vrijedi tvog truda. Osjećaj koji te prati nakon odlaska od tih ljudi, i priče koje ti se usjeku u sjećanje ako si ih s dovoljnom pozornošću slušao, ostaju u tebi još dugo, prate te kroz život i uvijek se pojave kao male mudrosti kada ih najviše trebaš. U tom trenutku shvatiš da sati koje si dao drugom ljudskom biću obogaćuju tvoju dušu više nego sljedbenici na društvenim mrežama, da osmjeh, zagrljaj i topla riječ imaju veću snagu od like-ova, i da se najveća avantura u tvom životu može dogoditi i u tvom gradu, bez putovanja u nepoznate krajeve svijeta. Moja volonterska avantura traje već godinama, i odvija se na razne načine i na različitim mjestima. Prvi posjet staračkom domu u sklopu međunarodnog volonterskog projekta „72 sata bez kompromisa“ dogodio se prije tri godine, a iako projekt traje 72 sata, moj još uvijek nije prestao. Smatram da ne postoji nijedna druga aktivnost koju čovjek može napraviti da bi osjetio ono što se osjeti nakon davanja drugoj osobi, strancu, ono što je danas čovjeku najvažnije – svog vremena. Nema užurbanosti, nema atraktivnosti, nema samodostatnosti, nema hvalisanja. Nije potrebno biti uspješan, niti kontrolirati vlastite emocije. Dozvoljeno je da te dirne tuđa priča, i da pustiš suzu za drugoga. Ne moraš biti pretjerano snažan niti biti u mogućnosti sve napraviti. Nije potrebno prilagoditi se društvenim zahtjevima niti objaviti kako si proveo svaki trenutak svoga dana. Volontiranje je više od toga. Volontiranje je avantura kojoj ne znaš ni početak ni kraj, ni mjesto ni vrijeme. Volontiranje ti se dogodi slučajno, a ostane s tobom trajno. Uveseljava tvoj život i živote ljudi kojima si poklonio sebe. Volontiranje je način kako drugoga voljeti. Ena Delija TREBATE LI POMOĆ? Pamtim… nije se gledalo ni na sat ni na umor. Skupljanje sijena je bilo zajedničko dobro i podrazumijevalo pomoć. Drvodjelje su se rađale u svakoj kući pa je i unučad imala svoje – male vile. Odrasli su, sad znam, išli pomagati susjedima, a mi smo polazili s njima samo zato da bismo s oplašćenih kola dohvaćali marelice. Dok bi kola išla selom, a mi od sreće cičali na vrh stoga, lišće bi nam se zaplitalo u kosu, a voće među zube. Mislili smo da se nikad neće ponoviti takve slasti, koliko smo god slatkoga kušali kroz odrastao život. Kako je vrijeme odmicalo, a svi koji prhnuše na različite strane, saziđaše zrelost, uvriježilo se to pomaganje pod zanoktice i cijeli je rod izabrao škole koje su nosile neki oblik pomoći. Jedni su se okušali u liječenju, drugi su bazali trećim zemljama i donosili razne boleštine, bez truna gorčine, a neki se uvukli među školske knjige ne bi li im se starost imala čega sjećati. Stizalo je pisama i pisama od nepoznatih, a dragih, izliječenih ljudi, od poštene sirotinje koja se dočepala kruha pod boljim nebom, i generacija odrasle djece na ponos svačijoj majci. Naša ih je sve brižljivo skupljala i slagala pod rubac, ne bi li netko od nas banuo i pročitao ih naglas njezinim, već umornim očima. Ugledaše dana unučad, praunučad, i svako se djenuo baš u te vode – koje liječe, pomažu, obrazuju. I nitko ne zažali ni trena. Majka je otišla s osmjehom, ponosna, i već odavno spava, a mi i dalje rijetko svraćamo na ognjište. Razumije ona to, kao što je i za života u osami šaputala – nije čovjek čovjek ako se ne lati tuđe nevolje. S odmakom, među ta 24 sata, još uvijek se uspijeva utisnuti trenutak za druge. Stižu drugačije generacije, vâlja ih moderno doba kao bale onog sijena na vjetrometini, ali… ne daju se, ne lome pod onim naša je mladost bila bolja, nego daju više no što prime, sve u upornom veselju, ne očekujući zauzvrat baš ništa. Okušavaju se u tuđoj nevolji, bolesti, grle i starčad i nemoć. Pune su nam ulice te nove vojske koja traži kako pomoći. Zato proteklo vrijeme nije uzaludno niti se čini bez temelja jer lovor ovjenča baš koga treba. A mi, već pomalo istrošeni sumnjama u vjetrenjače… Na nama je samo osmjehnuti se i pozdraviti mirnu starost jer ćemo imati nekog tko već odavno ruku drži ispruženom. Možda se sjetimo i onih marelica kad nam vedrina pokuca na vrata i izgovori trebate li pomoć. Natali Šarić DOPALO ME Ne znam da li ste čuli za izreku: dopala te Šolta. Ja sam je čula davno, davno, još u djetinjstvu. Što znači nisam znala, a nije me ni zanimalo. Ipak,odrastajući pronašla sam dio onoga što se sve može skriti u te tri riječi. Dopala te Šolta, mogle su značiti npr. da će ti se dogoditi baš ono što ne bi htio, što ne bi volio, gdje ne bi htio biti, što ne bi radio. Zašto baš Šolta? Zato, jer to je otok koji ima samo suhu, tvrdu zemlju, kamen, žedne gustirne koje čekaju blagoslov s neba i motiku kao glavnu alatku. Davala je samo žuljave ruke i težak život. Naravno, danas su druga vremena i ta uzrečica s imenom Šolta više ne pali. Ali, ostala je ono: dopalo te. Evo, vidite mene npr. Kao klinka uvijek sam govorila da nikad ne bi volila imat dva sina nego dvi ćere. Dopala me 2 sina. Govorila sam da nikad ne bi volila imat pomorca za muža. Pogađate da me i to dopalo. Ima toga još ali neću vas time zamarat. Osvrnut ću se na nešto novije doba. Nova sam u gradu. Šetajući Brnaškom ulicom na uglu zgrade Galerija Galiotović vidim metalnu pločicu s natpisom Udruga Srma. Penjem se skalinama do samog vrha. Kucam, kuc kuc. “Naprid” čujem ženski glas. Ulazim. U sobi dvi gospođe. Predstavljam se. Ja sam ta i ta, godina toliko, dolazim od tu i tu, volontirala sam već u jednoj udruzi u Splitu. Nešto znam nešto ne znam i volila bi znat šta udruga radi i volila bi se priključit. Jedna od one 2 gđe, ona koja je sjedila za stolom se predstavila imenom koje gle čuda isto kao moje samo njeno se piše sa j, a moje bez j. 2 božice lova zajedno. I tako božica govori o programu i na samom kraju kaže kako se povremeno organizira i prikupljanje hrane po trg. centrima za one ugrožene. Čim sam to čula pa mi je mrak na oči. Odmah sam rekla: “Znate, sve mogu ali to stvarno ne bi volila”. Božica mi nije odgovorila ali sad znam da je ona već tada imala pakleni plan. I tako, ja se ispotpisivala na par obrazaca i zvanično postala volonterom udruge Srma. Dolazila sam srijedom i radilo se, smijalo i družilo. A onda jednog dana zvoni mobitel. Vidim, božica. Ona će: “U subotu imamo akciju prikupljanja hrane od 9 do 11 i po. Možete li doć?” Ponovo mi pa mrak na oči. Je li ona zaboravila šta sam ja rekla na tu temu? I šta sad? “Pa dobro” odgovorila sam. Sama sebi kažem, ma daj triba osvajat nove horizonte. Da, dragi moji, mene je opet nešto dopalo. Dopa me Kaufland. Dina Anđelinović KAKO ĆU TI SE ODUŽIT? Što za mene znači ljubiti bližnjega? Ljubav je milost, a ne samo zapovijed, koju nam je Bog podario tako da ljubimo Njega i bližnje kako Gospodin ljubi nas. Bezuvjetno i djelotvorno. Srcem, dušom i umom. Odazvati se vapaju bespomoćnog ili odbačenog, i kada ne traži pomoć, za mene znači volontirati. U funkciji predsjednice Vijeća mjesnog odbora Karakašica doživjela sam mnogo zgoda i nezgoda pomažući pojedincima ili radeći za opće dobro te slijedi naslovljena priča na sinjsko- ikavskoj štakavici. Ne mogu smetit osamljenog i bolesnog hrvatskog branitelja bez prihoda kojemu sam riješila kakav takav status pa me imentuje sestron. Jednomen samcu koji je imao skrbnika je ištekalo struju zbog neplaćanja, ja ga obašla naprćena boršon darova, on meni spružijo žarulju da mu prominin, ja njemu da nema vajde, ištekali su ti struju, a on moju boršu ćapi, skini mi francuzicu i boršon me zvizni po tintari jerbo utuvili mu da san mu dužna uštekat struju ka glavarica sela. One zime okićene snjigom u 2012., čast mi je i dužnost bila obać same, nemoćne i stare te im pomoći. Prid Božić prvo šest godina banila mi na vrata cotava i bagava konšinka. Nako zblanuta bani Neva, i prez faljen Isus, ni ćuž mojon materi koja je logon ležala na otomanu, zjakni, ti si pravnica i glavarica, jelda? Dašta san, drito ja njojzi, pripomišćajući erende od kartušine s katrige. Upita Nevu šta jon triban, a ona da jon je umrla mater ima nedilju dana te da nema od čega živit pa je uputili meni za sredit jon štogot pensije i zerku mižerije (socijane pomoći). Takon se Neva ukopiti u našon kužini sve do pri nježinu smrt zimuz, pokosi jadnicu, i parti. Kolkoš je sićanja na dragu Nevu u momen srcu i možđanin. Ošle u varoš na Džankovu zaraj mižerije Nevine. Druga koja je vozila i ja plenile ispo lipa doklen nan je sunce babljeg lita pačilo u ćivericu. Zajapurena bani vrckon zamani tašnon Neva, tila me okrpit po kostin, al ujti je moja druga za okomeranu ruku i zapeli jon da neće više s nami, aj smirila se zerku, koji ti je belaj, šta san ti skrivila, pitan je, a ona jidna, e dašta si, ti si me gorika odvela pa su me za cilu povist pitali ter za Dom pa za mog malog. Ćeif jon bijo dvorit moju mater, jedva bi iščkela da manen u varoš. Zapelila bi Nevi da materi ne daje jist, jerbo mater teško gucala, jedito da je napoji čajon. Ispo balature bi se na ponistru obazrla, a Neva koristila prigodu i očeni keksa ter šopaj Terežu. Guštala po komodu tendit Terežu. Kako je Neva razgrćala ruvo, ruvinjanon rukon motala šugomane i kanavace. Ni jedne side. Briljala. Brala pomidore i kukumare za nas i za se. Z blagoslovon jon! Banila bi bisna i zjala beznike, a mater bi mi rukon dala mot, iskargaće se Neva, doće na svoje, duraj. Poslen beštime i kuknjave ujtijo bi je smij pa brže bolje molila krunicu s materon mi. Neva mene falila sve ušešnest. Kudin se, te prez rađe, prez diteta i pipleta, a Neva imade sina ki jelu te da od nje varklije nema. Oči jon se o ćarice caklile ki misečina u Cetini bistron. Prošla je sito i rašeto, neprivaćena o svoji i tuđi, slali je nježini od nemila do nedraga, ka i maloga. Bog nek jin grije prosti. Frajala je Neva i na konaku u nas kad se ono moja sinovka udavala. Neva kopnila kakon ode moja mater. Smistila je u bolnicu i Stacionar, a ona meni šapljući, kako ću ti se odužit, i zanimi. Dan kašnje izdani i na Pokladni utorak pokopaše je braća iz bilog svita ki princezu ćaćinu. P.S. Ne tražimo izgovore nego načine da ne upanemo u zamku lažnih vrijednosti pa se ne obistini misao velikog pisca: „Što više volim čovječanstvo to manje volim čovjeka.“ Marija Librenjak MOJA VOLONTERSKA PRIČA Kada upišete riječ „volontiranje“ u Googlovu tražilicu prvi rezultat bit će naravno kao i uvijek, definicija te riječi na nama svima poznatoj Wikipediji. Jednim dijelom ta definicija kao i svaka druga objašnjava što je zapravo traženi pojam, ali volontiranje se ne može objasniti definicijom. Da bi razumjeli što je volontiranje morate ući u njegovu srž, a ako ne znate kako ćete to učiniti, ja sam tu za vas. Udobno se smjestite i uživajte na ovom malom putovanju sastavljenom da bi vas uvelo u jedan novi, drugačiji pogled na volontiranje. Kao malo dijete uvijek sam imala višak energije. Mama ponekad stvarno nije znala što će sa mnom pa je odlučila iskoristiti tu moju zaigranost i preusmjeriti ju u nešto korisno. Davala mi je različite zadatke. Zadatci su naravno bili slaganje posuđa, brisanje prašine i slično. Često bi me zatekli u kući kako mumljam uvodnu špicu iz Teletabisa dok brišem komodu u dnevnom boravku. Osim što sam to radila iz zabave, radila sam to i zbog toga što bih mami na taj način izmamila osmjeh na licu nakon naporna dana na poslu. Upravo zato pomaganje ljudima uvijek se činilo kao nekakav zanimljiv ali i nagrađujući hobi. Na žalost s pravim volonterskim radom nisam se susrela sve do prošlog ljeta. Dok sam bila kod bake u Zagrebu. Prijateljica koja ondje živi mi je predložila da s njom posjetim dom za starije ljude. Iako je bio sparan dan to me nije odvratilo od njezine ideje te smo sjele na autobus i zaputile se na drugi kraj grada. Stigavši u dom odmah se mogla osjetiti neka energija koja je odmah utjecala na mene. Tridesetak starijih ljudi okupilo se u predvorju staračkog doma, a ja, moja prijateljica i još nekoliko djevojčica i dječaka imali smo zadatak zabaviti ih. Podijelili smo se u nekoliko grupa. Jedna grupa imala je kreativnu radionicu, druga ples, sljedeća meditaciju itd. Grupa kojoj sam se ja pridružila imala je zadatak prošetati ljude kroz Maksimir. Gospođa s kojom sam ja šetala zvala se Petra. Dok smo šetale dotakle smo se svakojakih tema. Pričala mi je najviše o svojoj mladosti i kako je prije sve bilo drugačije te kako danas nitko ne želi pročitati dobru knjigu. U jednom trenutku spomenula mi je i svoju prijateljicu koja živi sama na Hvaru sa svojim psom. Ta prijateljica također je bila jako stara i spremala se otići u dom. Njezina priča me dirnula i sljedećih nekoliko dana samo sam o tome razmišljala. Više nisam mogla izdržati te sam zatražila broj Petrine prijateljice i do kraja tjedna stupila s njom u kontakt. Ove godine, u travnju, sjedila sam na klupi ispred trajektne luke u Splitu i čekala trajekt s Hvara. Na trajektu je bila gospođa Nataša (Petrina prijateljica) zajedno s malim Charliem. Sjele smo u obližnji kafić, napričale se o svemu i na kraju dana moja obitelj bila je veća za jednog člana. Udomila sam Charlija, malenog čupavca koji će napraviti sve za komadić salame. Taj dan kad sam odlučila otići u dom za starije ispostavio se kao dan kad sam donijela jednu od najboljih odluka u svom životu. Upoznala sam puno ljudi i naučila mnogo korisnih stvari. Za volontiranje neki kažu da je naporan rad za kojeg neće biti plaćeni. Ako ste jedni od njih varate se. Bit ćete plaćeni, plaćeni osmjesima i vedrinom ljudi kojima ste pomogli, suzama radosnicama i pogledima punim nade i povjerenja. Nadam se da sam vas s ovim uspjela inspirirati da se jednu subotu ranije izvučete iz kreveta i odete napraviti nešto korisno za nekoga. I vjerujte mi možda vam baš ta subota promijeni način na koji ćete promatrati svijet do kraja vašeg života. Jelena Vuko-Tokić VOLONTIRANJE U MOM SELU Gljev je podkamešničko selo bez puno stanovnika. Nalazi se u osami pod okriljem planine Kamešnice i nižih gorja. Selo je uglavnom tmurno, maglovito i bolje reći bez života. Ne obiluje uzvicima djece i dječje igre, već samo tihim gašenjima ljudskih života. Ono što ljude najviše probudi iz životnog sna su nedjeljna zvona i zvuk pucnja generacija lovaca. U takvom selu puno je starih i nemoćnih ljudi. Moje susjedstvo su nadvladale starije generacije, možda čak i više nego druga. Normalno je da ti ljudi nisu više u stanju obavljati svoje svakodnevne poslove. Moja želja i potreba za volontiranjem započela je prošlu zimu. Susjeda, koja je jako stara, živi sama već dugi niz godina. U blizini uobičajeno nema osobu koja bi joj mogla pomoći. Teško je tako gledati ljude, a posebno kada ih znaš cijeli život. Osjećala sam da joj trebam pomoći, ali nisam znala kako. Puno puta sam primijetila da se širi dim iz njezinog dimnjaka, a bila je već jako hladna zima. Roditelji i baka su me dugo uvjeravali da to ne treba ništa značiti. Jednog dana na povratku iz škole vidjela sam kako sama sređuje i cijepa svoja drva. Isprva sam joj se divila, a onda me nešto steglo oko srca. Dugo sam razmišljala i odlučila joj pomoći. Odbijala je moju pomoć, no bila sam ustrajna. Vjerojatno joj je bilo iz poniženja, ali meni je definitivno značilo dobro djelo. U znak zahvale pozvala me u svoju kuću. Kuća je uglavnom bila u ruševnom stanju i puna vlage. Bilo mi je teško zamisliti da čovjek može živjeti u takvim uvjetima. Obratila sam se za pomoć najprije svojim roditeljima. Prva ideja mi je bila da joj kupim nešto hrane, čak i odjeće. Tu ideju provela sam štednjom od svog džeparca i uz mali doprinos roditelja. Iako sam dosta pomogla i dalje nisam bila zadovoljna. Danima sam smišljala svoj takozvani „Projekt obnove“. Plan je bio okupiti sve susjede koji su u mogućnosti pomoći obnoviti njezinu kuću. Odazvali su se gotovo svi susjedi koji su bili spremni pomoći. Svatko je davao svoj prilog za kupnju nekog materijala ili bi davali svoj stari i neiskorišteni. Kao pokretač volonterskog posla, najviše od svih sam željela sudjelovati. Pošto kao žena nisam mogla raditi neke fizičke poslove, više sam se bazirala na neku materijalnu pomoć. Od ostatka novca odlučila sam kupiti još odjeće, neku sliku i još par detalja. Nakon mjesec dana kuća je napokon bila obnovljena. U svome selu proglašena sam najvećom humanitarkom i volonterkom. Volonterski posao me naučio mnogo. U životu treba gledati na druge i prepoznati kada ljudima treba pomoć. Nekada to znači vlastito odricanje ili davanje, ali je najbitnija sreća ljudi kojima pomažemo. Lucija Mrđen, 8.r., OŠ Ivana Mažuranića Han