Mlada volonterka Katarina Pavić
16.03.2023. - Naši volonteri - Novosti
14.03.’23
Volontiranje je zanimljiv dio života svakog pojedinca koji volontira. Koji su mu motivi za to, što dobije volontirajući i kako se osjeća? – na ta i mnoga druga pitanja nam je kroz razgovor odgovorila mlada volonterka Katarina Pavić. Pročitajte što nam je rekla.
Kratko mi se predstavi:
Katarina Pavić, učiteljica sam razredne nastave. Radim još uvijek na određeno vrijeme, ali Bože moj, valjda će biti bolje. Kao i svi mladi, još uvijek živim u obiteljskoj kući s roditeljima i dva brata. U slobodno vrijeme volom crtati i mislim da mi to dosta dobro ide, kreativac sam od malih nogu. To mi dosta pomaže u mom poslu, djeci neke situacije mogu prezentirati na drugačije načine, ne ono strogo zadano, ukalupljeno i sve isto.
Ti volontiraš na repeticijama za djecu pri Udruzi Srma od prošle godine. Kako si čula za Srmu i potrebu za volonterima i jesi li već prije imala iskustva s volontiranjem?
Pa da, volontiram na repeticijama i super mi je to. Za Srmu i LVC Sinj sam čula preko prijateljice, koja me i pozvala da volontiram na repeticijama. Što se tiče mog ostalog iskustva s volontiranjem, pa i nemam ga baš osim što bih ponekad na upite držala repeticije za djecu od rodbine i prijatelja i to besplatno, naravno. Sjećam se da sam u osnovnoj školi čula da Udruga Srma oslikava jedan zid na pročelju naše škole sa stihovima Marka Marulića, to mi je bilo super.
Dobro, znači od prijateljice si čula za volontiranje i došla si to probati, ali evo, zadržala si se već godinu dana, prokomentiraj mi to malo:
Da, ostala sam volontirati jer mi je to stvarno super. Kada sam počela volontirati nisam radila, a sada radim. Ne volim situacije kada moram nešto otkazivati jer nemam vremena i nešto drugo iskrsne, ali trudim se da sve dogovoreno ispoštujem. Znači, jedina negativna stvar kada volontiraš je to što ti volontiranje ne može biti ispred radnih obaveza, pa ponekad moraš otkazati.
Koje su ti pozitivne strane volontiranja?
Sve ostalo, samo pomaganje. Kad vidim da je dijete nešto naučilo, odnosno napredovalo, onda mi srce bude kao kuća. Ako je dobilo bolju ocjenu, napredovalo, počelo više razmišljati, to je nešto nemjerljivo. Uvijek tražim do roditelja ili djece da mi jave kako je prošlo jer volim znati da moj rad nije uzaludan. Stekla sam i neko iskustvo. Repeticije su rad jedan na jedan, a kod rada u razredu tu je cijeli kolektiv i svima im moraš pristupiti na isti način.
Čini se da je ova pandemija koja je iza nas nekako utjecala na opće raspoloženje i sve je više bezvoljnosti i apatije, usudim se reći kod svih. Kakvi su tvoji stavovi po tom pitanju i imaš li neke preporuke?
Svima bih preporučila da se trgnu i da se ne nerviraju oko onoga što ne mogu promijeniti jer sve prolazi. Stvari koje mogu promijeniti neka promijene i okrenu se novim stvarima. Ja kroz volontiranje uočavam pozitivne promjene na djeci, stvori se jedan prijateljski odnos koji te nekako baš ispuni jer kroz rad s djecom ustanovljavaš da oni u stvari znaju puno više nego što misle.
Što bi ti rekla, kao mlada osoba, što nedostaje u životu mladih?
Pa, po meni, nedostaje više aktivnosti. Osim onih ciljanih sportskih, aktivnosti za mlade nedostaje. Mislim da i u školskom kurikulumu nedostaje ta nekakva edukacija za život, kako nešto započeti, otvoriti, od kud krenuti, financijska pismenost – pitanja je bezbroj.
Razgovaraš li ti sa svojim učenicima na te teme na satovima razrednika?
Ja sam kratko razrednik, što me ne opravdava, ali nekako se ti satovi uvijek potroše na rješavanje tekućih problema i razgovora oko njih.
Poruka za kraj:
Sve je rješivo, uživajte u životu, okrenite se svojim afinitetima, posvetite vrijeme sebi i drugima.
Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić