Blaženka Romac
03.08.2011. - Naši volonteri
Prodaja karata za humanitarnu predstavu za pomoć Lucijanu Ćosiću, 2011.
(stol, sredina)
MOLIM TE PREDSTAVI SE U KRATKIM CRTAMA, ŠTO TO TEBE DEFINIRA KAO OSOBU:
Evo ovako: zovem se Blaženka Romac, rođena Barać, odgajana među dva brata i jednom sestrom, iz sela Lučane, udala sam se 1978. U braku sam dobila šestoro djece, a prije dvije godine ostala sam bez muža koji je nakon teške bolesti preminuo, tako da se sama borim dalje za život. Dugi niz godina sam volonterka, volim pomagati drugima jer na taj način najviše pomažem sebi.
KOLIKO VAM JE NAJMLAĐE DIJETE STARO:
Najmlađi sin Dino mi je sada u 7. mjesecu napunio 13 godina. Treba to još izvesti na pravi put tako da mi predstoji još bitaka u životu. Sva ostala moja djeca su čestiti ljudi i ja mislim da sam taj dio dobro odradila, ostaje još Dino i za njega mi triba hrabrosti i snage.
RECITE NAM BLAŽE JESTE LI ZAPOSLENI, KAKO U TOM DIJELU IZLAZITE NA KRAJ:
Nažalost ne, imam obiteljsku mirovinu. Iako sam volonter već 30-tak godina, za što sam dobila i priznanje od Hrvatskog sabora kulture, za doprinos u radu Sinjskog pučkog kazališta, a nastavila sam s volonterskim radom i u Srme s izuzetnim zadovoljstvom, nikad se nije našlo neko mjesto da se i zaposlim.
RECI NAM ZAŠTO VOLONTIRAŠ:
Osjećam da još uvijek ima puno ljudi kojima treba pomoć, kao što je meni nekada trebala, muž mi je radio, ja s djecom sama i onda kada ti netko pruži podršku bar riječima, lakše ti je. Imala sam dosta problema kroz život, prošla sam svega i svačega, jer je moj muž volio, kako se u nas kaže, zaviriti u čašicu. Ali sve se izdrži, to je sve prošlo. Moja unutarnja neka potreba je da radim i na bilo kakav način pomognem i onda se osjećam ispunjeno i sretno.
KOLIKO DUGO VEĆ VOLONTIRAŠ U UDRUZI SRMA:
Već četiri godine, vrijeme baš leti.
Akcija prikupljanja odjeće i obuće za Centar za rehabilitaciju
“Fra Ante Sekelez” u Vrlici, 2010. (lijevo)
KAKO SI ČULA ZA SRMU:
Preko prijatelja sam čula, iako Snježanku – predsjednicu Srme jako dobro znam, u početku sam se malo nećkala, ali onda sam se angažirala. Iz početka manje zbog bolesti muža, koji eto ode, a ja sam ostala, i sada se mogu posvetiti Srmi koliko to bude potrebno.
NA KOJIM AKCIJAMA NAJRADIJE VOLONTIRAŠ:
Nije mi bitno što se radi, važno je da se radi i na taj način doprinosi i društvu i pojedincu da bude bolje. Nije mi bitno područje djelovanja – ja mogu dosta toga odraditi sa zadovoljstvom, jer moja je sreća kada mogu pomoći.
OD SVIH AKCIJA NA KOJIMA SI SUDJELOVALA, KOJA TI JE NAJDRAŽA:
Meni osobno je bilo veliko zadovoljstvo opiturati klupice u Centru Juraj Bonači, jer mislim da ta djeca zaslužuju samo najbolje, i da ih mi svi moramo uveseljavati i činiti dobra djela za njih. Zbog toga se želim još više angažirati na akcijama koje uključuju bilo kakvu pomoć djeci s posebnim potrebama.
ŠTO BI TI REKLA NEKIM NOVIM GENERACIJAMA, IPAK IMAŠ ISKUSTVO ODGOJA ŠESTERO DJECE, TVOJA PORUKA MLADIM BUDUĆIM VOLONTERIMA:
Djeco, slušajte roditelje, nitko vam ne želi više dobro od njih, i sve ovo što se dešava je zbog toga što mladi ljudi ne slušaju svoje roditelje. Da zaključimo, sve polazi iz kuće i zato trebamo slušati starije i iskusnije, u slučaju djece to su roditelji.
Druženje sa štićenicima Centra za rehabilitaciju “Fra Ante Sekelez” u Vrlici, 2010.
Razgovor vodila: Dijana Filipović – Grčić