Sa kazalištarcima je uvijek zanimljivo

26.03.2018. - Novosti - Organizatori volontiranja

Više od pola stoljeća prošlo je od prve predstave koje je ivelo Sinjsko pučko kazalište. U svoj rad uključuju sve i mlade i stare, kako se pripremaju, na koji način se možete pridružiti, planove i ciljeve rada, sve nam je to kroz razgovor rekao Željko Viculin predsjednik udruge. ŠTO RADI VAŠA  UDRUGA I KOJI SU GLAVNI CILJEVI VAŠEG RADA? Ciljevi našeg rada su okupljanje mladih, starih i svih ostalih koji imaju afiniteta prema kulturi, kazalištu i toj vrsti umjetnosti. Svi koji na bilo koji način mogu pomoći u izvedbi predstava uvijek su dobrodošli. Zato mi i imamo članova iz svih dobnih skupina – od 7 do 77 godina, kako se ono kaže. TKO SU VAŠI KORISNICI I NA PODRUČJU KOJIH GRADOVA I OPĆINA RADITE? Mi imamo, kao što sam već i rekao, predstavnike svih dobnih skupina – djece od 7 godina (a imamo i mlađe) pa do starih koji imaju i više od 77 godina i koji su nam dragocjeni sa svojim iskustvom. Što se tiče našeg djelovanja, Udruga djeluje na području Sinja, a predstave izvodimo svugdje i u zemlji i u inozemstvu. Bili smo na gostovanjima u Njemačkoj, Švicarskoj, Bosni i Hercegovini, a kod nas smo prošli od krajnjeg juga – Dubrovnik, do krajnjeg istoka – Vukovar. KOJE SVE AKTIVNOSTI PROVODITE TIJEKOM GODINE I KOME SU NAMJENJENE? Naša glavna i jedina aktivnost je izvedba predstava. Radimo puno izvedbi i puno humanitarnih predstava, a namijenjeno je svima – od  druge do devedesete godine života. Nastupamo i u vrtićima i u školama. Još nismo gostovali u staračkim domovima, ali i to planiramo kada uočimo nekakav prostor u kojem možemo nastupati. Ne može se sa svakom predstavom ići u sve prostore. Bili smo u jednom staračkom domu u Bjelovaru i planiramo ići i u neki starački dom u našoj blizini, pa ćemo vidjeti šta će od toga biti…. SUDJELUJU LI U VAŠEM RADU STARIJE OSOBE?  MOŽETE LI NAM IZDVOJIT  NEKE USLUGE, AKTIVNOSTI I VOLONTERSKE PROGRAME KOJE NUDITE STARIJIM OSOBAMA? Mi imamo članova koji su u Kazalištu preko 60-ak godina, oni su i glumci i pridruženi članovi. Tko god je tamo nešto radi. Ako se nema ništa drugo, oni skuhaju kavu i poslije operu suđe dok mi vježbamo. Svatko kod nas ima svoju ulogu, ali ne i zaduženje – kod nas toga nema. Nemamo mi običaj nikome davati zadatke jer je sve na dragovoljnoj bazi. Na primjer, kad popijemo kavu tko se osjeća sposobnim ide i opere suđe. Recimo, naš Kažo često donese uštipaka i sira i onda to moramo pojesti, a i to je jedan vid aktivnosti. U ČEMU NAJVIŠE UŽIVAJU STARIJI? Najviše uživaju u druženju, to je njima najvažnije. Sve su to ljudi koji nemaju širok krug izlazaka pa tako dođu kod nas na druženja i zabave se, a pogotovo ovi naši penzionerići koji nam pomažu svojim savjetima i iskustvima. Svi su oni u Kazalištu prošli sve, pa je svaki savjet dragocjen. ŠTO MISLITE KOJE BI USLUGE BILE NAJPOTREBNIJE STARIJIM OSOBAMA NA VAŠEM PODRUČJU? Veće mirovine su najpotrebnije. Mislim da Udruga umirovljenika dobro radi i tko ima volje i želje  može se uključiti u njihov rad bez problema. Ja osobno, da nema Kazališta od 12 mjeseci godišnje  10 bi’ proveo na moru. Osposobio sam sebi jedan brodić i to je moja oaza. Fali nam neko primjereno okupljalište za starije.  Prije smo imali Gradsku kavanu gdje su se okupljali umirovljenici, družili se, čitali dnevnu štampu, ispijali kave i tračali. Ali, to ne fali samo u Sinju nego u svim mjestima. Mislim da njima treba samo dati prostor, ostalo bi oni sve sami napravili; to govorim iz svoje perspektive – nitko meni ništa ne treba dati. Sve možemo sami, samo kada imaš gdje. Mi imamo našeg Zigija koji dođe uru vremena prije, upali peć i pristavi čaj i kavu, pomete ako je šporko.  On nam i slikaje i radi fotoarhivu iako više voli pogledati predstave.  Kada ga upitam gdje su slike onda često odgovor zna biti:“ A ja sjeo i gledao predstavu“. KAKO SE STARIJE OSOBE MOGU UKLJUČITI U VAŠ RAD? Jednostavno, dođu i kažu: „ Ja bih se priključio.“. Počeli smo obnavljati predstavu Jaje lutalica, to obično radimo svake tri godine. Neki dan je u onom našem prostoru bilo dvadesetoro djece. To nekako ide usmenom predajom, pa svaki mali glumac dovede još dva svoja prijatelja. Svi hoće glumiti. „ Nema problema, svi ćete glumiti.“.  „Šta ćemo biti?“ „Bit ćete pilići, hodajte po bini.“. Jedna kaže: „ Ja bih bila maca.“. „Bit ćeš maca, bit će tri mace.“. „Ja bih bio medo.“. „Nema problema, sašit ćemo kostime medvjeda.“.  I tako je s njima uvijek živo. Kaže jedan: „Ja ne bih htio biti pile“. „A što bi ti bio?“, „Ja bih bio malo veće pile.“. „Amo ovako, ti ćeš biti crno pile.“. „A šta radi crno pile?“. „ Sve ono što radi bijelo pile ti nemoj raditi, radi sve suprotno.“. „Dobro“. A na probe dolaze svi kao jedan, bez obzira što im se kaže da ne trebaju dolaziti. Pola ure prije zakazanog termina svi stoje i čekaju. Uvijek im priredimo grickalica i sokova. Znamo da toga nitko nije željan, ali njima je drago to vidjeti. Djeca su zahvalna za rad, u mjesec dana s njima možeš napraviti predstavu kakvu god hoćeš. MOŽETE LI NAM ISPRIČATI NEKU ANEGDOTU IZ KAZALIŠTA? Jedan naš sugrađanin je došao na audiciju za predstavu, a radili smo predstavu s jednim poznatim režiserom. Nakon te njegove izvedbe režiser mu je rekao da nije uvjerljivo odigrao ulogu i da ne može glumiti. Nakon par dana na probe uleti taj naš sugrađanin vičući,  prijeteći i urlajući tako da su se svi oni koji su bili na probama prestrašili i htjeli su zvati policiju u strahu. Kad je završio, sjeo je do tog istog režisera i samo ga upita: „Jesam li ovo dobro odglumio?“. Ulogu je odmah dobio. Sinjsko pučko kazalište Stjepana Gunjače 2 Sinj, 21 230 O95/921-39 27