Paula Bogdan voli volontirati

10.05.2021. - Naši volonteri - Novosti

10.05.’21

Mlada, željna aktivizma i spremna za nove izazove. Dio svega toga ostvarila je volontirajući, pa smo ju željeli malo bolje predstaviti i široj javnosti.

KRATKO MI SE PREDSTAVI:

Ja sam  Paula Bogdan. Živim sa obitelji, nisam udana. Završila sam  Katoličko bogoslovni fakultet u Splitu, smjer Katehetika. Trenutno sam na zamjenama  kao vjeroučitelj, pronašla sam se u svojoj struci i uživam radit sa djecom.

POBLIŽE NAM TO KATEHETIK MALO OBJASNI :

Katehetika bi bila podučavanje o katoličkoj religiji odnosno u prijevodu je baš vjeroučitelj . Kroz načela vjere i upoznavanje s vjerom djecu se ujedno i  odgaja u njegovom… oblikuje se njegov svjetonazor, osjetljivost za društvo. Na neki način ih se usmjeruje na prave, moralne i etičke vrijednosti. Znači ono što bi  oni trebali, u što bi oni na kraju trebali izrasti kao osobe, odnosno u čemu bi se trebali pronaći. Kroz svoje nekakvo vjersko iskustvo i vjersko odgajanje u obitelji  nastojim to prenijeti i na njih onako kako su i mene učili roditelji i što sam ja sve doživjela na svom putu, studiju, i kroz svoj život, ta neka moja iskustva. Radila sam u Sinju  u dvije škole i onda sam bila  na zamjeni u Imotskom, a zadnje što je bilo je bilo Primošten. Pa bilo je naporno, onako kad sam ja na prvi mah čula Primošten pa nije to tako daleko. Ali onda svakodnevno putovanje, nekih sat i 10 minuta mi je trebalo, koje umori dosta. Alí eto sa djecom mi to prođe kao odmor .

KAKO SVI REAGIRAJU NA MLADU UČITELJICU:

Budu svi onako malo začuđeni.  Mlađi su dosta otvoreni i oni lako to sve prihvaćaju . Zanimljivo im je, bilo je pitanja koliko imate godina, imate li djecu, zašto nemate djecu i tako. Već sedmi i osmi su onako krenuli u pubertet  pa im je to sve bilo ono kao zeza, zafrkavali su me dosta , pa se treba znat nekako nametnuti. Inače u toj nekakvoj dobi je ajmo i reći i kriza identiteta. Njima više znači kad im pričaš nešto iz života nego da ulaziš u dublje teološke teme koje oni ionako ne mogu shvatiti. Tako mi je to u tu ruku bilo super jer sam sa njima mogla imat prijateljski odnos.

OD KADA, GDJE I KOLIKO ČESTO VOLONTIRAŠ:

Ja sam što se tiče volontiranja, počela na FRAMI, znači još je bila srednja škola to je bilo onako više povremeno, ne mogu reći nešto ozbiljno. Imali smo mi akcije pred Božić i Uskrs, prodaja kolača, izrada istih i tako. Onda sam na studiju, saznala za 72 sata bez kompromisa koji je tada tek osnovan. Održao se tada prvu godinu u Splitu i išla sam sa prijateljicama koje su se  na to prijavile. Bila sam tad prvu godinu u „MOSTA“, to je Udruga za beskućnike u Splitu. Znači nas nekoliko je uređivalo njihovu knjižnicu  koju imaju u tom domu, a jedan dio volontera  je za njih kuhao, šišao ih , brijao ih  i sve drugo  što je sve trebalo. I na večer smo imali svi skupa tu druženje. I poslije radnog dana  ide se na svetu misu  i onda se opet ostaje sa svim tim volonterima  na druženju. Tako da mi je ta prva godina bila zanimljiva, privuklo me to zajedništvo koje sam osjetila i sa prijateljima i sa ljudima koje nisam znala. Ti beskućnici odnosno osobe koje tu dođu prenoćit na večer i večerati  bili su oduševljeni,  neko ih je došao opet sredit, bile su palačinke, pjevalo se. Znači mladost i druženje i uz to se napravi nešto dobro, nekome s uljepša dan. To me nekako zagrijalo. Drugu godinu je ta aktivnost proširena i na Sinj. Od tada sam svaku godinu bila u Sinju. Jednu sam godinu bila na kreativnoj radionici. Bili smo  u Crkvi u klaustru smo nešto izrađivali, točno se sjećam, tad mi je bilo malo krivo što sam  tu, jer sam znala da u sklopu akcije ima stvari gdje se  konkretno nešto radi. Inače nisam baš kreativni tip, više volim nešto fizički. I onda nakon nekog vremena  može čak bit da mi je i Ana rekla,  mislim da sam Anu srela u busu, da su nastavili dalje iza projekta pomagat jednoj obitelji, i to mi je bilo super. Onda smo se mi tu angažirali čistiti, donijeli smo sve što smo imali od kuće, krevet smo im spojili za dječju sobu. Nekako smo im to pokušali uredit koliko smo mogli i ispred smo se igrali s djecom, čistili smo im. Bilo je napadalo lišća, svašta nešto. Ne mogu to opisat jednostavno me to sve više i više privlačilo tako da nastavim to radit. Igrom slučaja zapalo me da ja organiziram prije dvije godine.  A jednu godinu sam bila u Poljskoj na razmjeni studenata i tamo sam isto sudjelovala u volontiranju, sveučilište bi organiziralo uvijek neke događaje za nas. Pisali smo pismo za bolesnu djecu na engleski, isto je bilo kao u nekom kafiću, ovako smo se skupili oni su ponijeli sav materijal a mi smo izrađivali predmete. Na drugoj akciji na kojoj sam tamo bila, bilo je šivanje slonova. Jastučići kao u obliku slona  za djecu koja su isto izašla iz bolnice i onda su ih vodili u zoološki vrt da to malo posjete, vide a na izlazu su oni njima davali za poklon te naše slonove, ali to nije bilo samo moje sveučilište, svaki kampus ima svoju razmjenu studenata i tako su to svi radili, toga je  bilo na kraju baš dosta . Ali mi je bilo zanimljivo to jer sam naučila šivati, napravila sam nešto konkretno svoje. Baš mi je to bilo radosno, došla sam kući  uzbuđena i nekako kad odeš i nešto drugo vidiš, kad se malo odmakneš baš te obogati to iskustvo.

RECI MI, SAD SI NEKAKO KONSTANTNO PRI CARITASU, KOLIKO TJEDNO:

Jednom tjedno je CARITAS , kako sam krenula u tih 72 sata već sam i diplomirala i imala sam višak slobodnog vremena, odlučila sam se njima posvetiti. Pošto su tamo dosta starije žene , znači trebalo im je malo mladosti , malo pomoći i imala sam ja čak i  sama neke svoje ideje i voljela bi njih nekako malo više podignuti,  ali s obzirom da je ova korona situacija je kakva je, trenutno se ne može baš puno tog napravit.  Nadam se možda jednog dana kada sve to prođe da bi se nešto moglo. Možda bi se te akcije mogle malo proširit, pojačat da budu češće da se nekako privuče još mladi tamo i tako.

ZAŠTO VOLONTIRAŠ I KAKO TO UTJEČE NA TVOJ ŽIVOT I SVJETONAZOR:

Volontiram jer me to ispunjava, jednostavno osjećam se kao zaljubljena. Kad smo tu prvu godinu, tu smo se ono baš nekako. Peti mjesec sam saznala da ću to organizirat i bila sam u Splitu na sezoni i tamo sam stala, imala sam još dvije cure koje su sa mnom organizirale ali nisu baš previše u to ulazile. I ono baš sam se satrala. Onda kad smo u to sve krenuli, išli smo u jedne obitelji u Rudu, isto smo uspjeli od Župe Gospe Sinjske njima dječju sobu opremiti i Torcida nam je pomogla sredit tu prostoriju. Znači ja sam konstantno o tome razmišljala, nekako koga ćemo pitat novčanu pomoć, kako ćemo nabavit krevete, tko će nam sredit knauf, bojanje, luster, struju, svašta nešto i to je čudo jedno kako ti se samo slaže. Tu nešto gori, ono pljus padne voda ,dođe rješenje  to je meni bilo fascinantno. Onda na kraju kada sam vidjela kako se ta soba uređuje, kako je žena  zadovoljna, ja sam bila baš nekako zaljubljena u to sve. Tad sam nekako odlučila nastavit i dalje ali i na druge načine. Ne samo kroz 72 sata nego bi voljela nekako pokušat, imam ja nekih ideja u glavi ali jednostavno je to s obzirom na ovu koronu, teško izvedivo. Bila mi je želja nastavit na bilo koji način , pomagati tijekom cijele godine tako da sam onda odlučila ići u CARITAS i sad sam tu jednom tjedno. Imam još jednu obitelj kojima držim repeticije , uskačem što god zatreba. Jednostavno me to opušta i zadovoljna sam. Veseli me razmišljat na koji način mogu nekome pomoć. Nije to možda da zadovoljim njih nego više da zadovoljim svoju potrebu jer volim davati i sebe i svoje vrijeme .

ŠTO VAŠA OBITELJ, VAŠI PRIJATELJI,OKOLINA , ŠTO ONI KAŽU NA SVE:

Podržavaju me, i to isto kad je bilo 72 sata prvu godinu , ja sam sve uključila, od matere, brata, ako mi treba prijevoz možeš li, znaš li ikoga , na neki način i oni su uskakali kako su god mogli. Nedavno smo toj obitelji prevozili kauč toj kojoj ja sad pomažem preko CARITASA i doslovno mi je, inače brat mi radi u pošti i ima onaj kombi HP EXPRESS i on je to jutro išao kod te obitelji po kauč, drugog smo brata angažirala da čekamo kod te kuće . Tako da je to baš nekako, nisu ni svjesni svog volontiranja. Baš su velika podrška  neke prijatelje sam isto uključila u 72 sata tako da ono se krug širi.

KOJA VAM JE VOLONTERSKA AKTIVNOST NAJDRAŽA I IMATE LI NEKU ANEGDOTU ILI  SMIJEŠNI DOGAĐAJ DA PODJELITE S NAMA:

Bude ih, bude, najviše to na 72 sata. Mi smo tad imali 110 ljudi i ja sam do tad jedino svoj rođendan organizirala , ja nikad nisam nešto više organizirala. Sad ti trebaš nahranit 110 ljudi . Nemamo toliko novčanih donacija, nismo znali šta napravit. I ajde Ana se sjetila mogli bi oni možda nešto donirat i tako je i bilo, oni donirali cijelu kravu.  Onda je bilo razmišljanje  kako ćemo to preradit u koju ćemo mesnicu ići, jer nama na kraju  treba mljeveno, kako ćemo doći do toga. I onda je to bilo isto nekih raznih zafrkancija šala na taj račun, ali na kraju opet nekako sve se sleglo . Bilo je na kraju mljeveno, podijelili smo meso  za 12 obitelji koje su  dobili po 10 kg mesa, viška šta nam je ostalo. Ali to je sve išlo spontano, kako bi ja rekla, ja sam tad razmišljala, ja ću to sve lijepo pripremit imam cijelo lito i jesen, i nema mene šta dočekat . Ali ne može se sve napravit unaprijed, predvidjeti. Nekad jednostavno treba imat vjeru i ići korak po korak pa u trenu se snaći, nešto iskrsne i onda tako bit hladne glave, ne paničarit. Tako da tih anegdotica bude ali evo to mi je nekako bilo najupečatljivije. Kako od krave dobiti mljeveno meso.

MOŽE LI VOLONTIRANJE POMOĆI MLADIMA DA STEKNU ŽIVOTNO I RADNO ISKUSTVO, KOJE IM KASNIJE POMAŽE I U ŽIVOTU, ALI I PRI ZAPOŠLJAVANJU:

Može itekako, pogotovo možda di ja sebe vidim, mogu steći samopouzdanje, samopoštovanje, mogu vidjeti da su sposobni nešto napraviti, izlaganje recimo pred drugim ljudima u smislu održavanja prezentacija, govora, organizacijskih vještina, raspodjela volontera do recimo  banalnih fizičkih radova gdje će bojat , stavljat će , gledat će zidove, montirat će možda neko pokućstvo, ormare, krevete, već što mi radimo. Snalaženje, recimo da u trenu kada nešto iskrsne da budu kreativni da smisle rješenje tog problema, možda bez zivkanja nekih starijih osoba ili nas glavnih. Mislim u tim nekim organizacijskim vještinama, da im puno recimo ovaj projekt pomaže i općenito svako volontiranje. Volontiranje podrazumijeva određen rad, bilo to misaoni rad , bilo to fizički, kreativni , oni sebe vježbaju, razvijaju svoje osobine, sposobnosti, vide gdje se pronalaze. Recimo nisu svi ni za organiziranje nečeg, ni za vodstvo nečeg, jednostavno tu imaju priliku bez da ih netko grdi ili da se boje otkaza ili ne znam čega, jednostavno tu imaju priliku vidjeti gdje se oni pronalaze. Je li to za njih ili nije, tako da u budućnosti će znat u kojem smjeru mogu ići.

JE LI VOLONTIRANJE ZA VAS POZITIVNA STVAR I BISTE LI GA PREPORUČILI DRUGIMA:

Preporučila bih svima. Starima u okviru njihovih mogućnosti ali i za uključivanje  nekako u društvo ili zajednicu, povezivanje sa mladima naravno da bi bilo dobro za njih. Rekla bi im da pruže priliku radu za opće dobro , znam da se danas sve gleda ima li od toga koristi  i je li to plaćeno, nije plaćeno. Šta oni imaju, znači u svemu se gleda korist, ali jednostavno da se oslobode, otvore um  i pokušaju, ništa ih to ne košta, pogotovo ako imaju viška slobodnog vremena, jednostavno da probaju, u nekom segmentu di se vide, u to krenu . Sigurno će im se svidjeti. Možda bi im rekla da neće dobit novčanu korist od toga, financijsku korist od toga, ali će ih obogatiti njih kao osobe i duhovno.

TI NEŠTO DAJEŠ , NEŠTO I DOBIVAŠ POSTOJI LI TO NEKO DJELO KOJE NIJE U INTERAKCIJI, DA SI TI JEDNOSTAVNO  SAMO DOBAR, A NE DOBIJAŠ NEŠTO ZAUZVRAT:

Mislim da se iz svakog primjera nešto nauči. Ali ovako bi ja rekla, ispada kao „sebično“, ti ne ideš pomagat drugima s tim razmišljanjem da ćeš ti nešto dobit zauzvrat, ti možda ćeš nakon godinu dana vidjet šta si ti dobio zauzvrat. Ja isto kad sam išla u taj 72 sata jer sam se obećala, jer nisu mogli naći nikoga drugog, znači to bi se ugasilo kao aktivnost u našem gradu, a to bi bila šteta. Znači išla sam jednostavno kao guska kroz maglu, radim ne znam šta radim. I onda kad su se slegli ti dojmovi, onda sam shvatila koliko je to zapravo vrijedno i dobro, koliko je to utjecalo na mene. Jer sam stvarno prije mislila gdje ću ja to, nekako sam uvijek zavidjela tim ljudima kad ih vidiš na kraju projekta, održe završni govor, zahvaljuju se svima, nekako sam uvijek govorila svaka joj čast, kako to može. Nisam nikad sebe vidjela u tome i onda mi je jednostavno bum došlo i tek sam kasnije vidjela koliko mi je to pomoglo da steknem samopouzdanje i da me ti mladi prepoznaju kad me vide na ulici, da se  ne znam,  javljaju se i pitaju hoće to opet bit, kad će bit, prijavit ćemo se sigurno i tako, baš je lijep osjećaj.

Razgovor vodila: Dijana Filipović- Grčić