Boško Vladović Boca svestrani volonter

16.06.2015. - Naši volonteri

Svestran i vrijedan je volonter kojega ovog puta predstavljamo. Kaže da mu je pomaganje drugima u krvi, i da se najbolje osjeća kada radi s djecom. Iako je bio dugogodišnji alkar, to ne smatra volontiranjem, kako kaže to je ljubav i odricanje, kako njega samoga tako i cijele familije. MOLIM VAS DA SE KRATKO PREDSTAVITE: Zovem se Boško Vladović, profesor sam tjelesnog odgoja, do rata sam radio u srednjoj školi, a u ratu sam se javio u Hrvatsku vojsku, pukovnik sam HV u miru, invalid Domovinskog rata, predsjednik Udruge veterana 126. brigade, dopredsjednik Ragbi kluba Sinj, bivši predsjednik Konjičkog kluba Alkar, bivši predsjednik Saveza školskih sportskih društava, trener plivanja  (preko 1000 djece je naučilo plivati u školi plivanja), bivši sam alkar – preko trideset godina u Alci i to bi otprilike bilo to. Sve sam to, naravno, obavljao volonterski. Oženjen sam, otac dvoje djece koji su već odrasli. OD KADA, GDJE I KOLIKO ČESTO VOLONTIRATE? Pa ja sam volontirati počeo već od rane mladosti. Sa četrnaest godina sam u Društvu za sportsku rekreaciju pomagao kada su manja djeca imala svoje treninge. Tu sam volontirao do odlaska na fakultet. Nakon povratka sam na sinjskom bazenu imao prvu obuku neplivača, uvjeti su naravno bili neadekvatni, ali smo ipak uspjeli održati tu školu. Kroz cijelo to vrijeme sam bio i član VAD-a. EVO SADA SMO SE DOTAKNULI I VAD-a. NJIH NITKO NE DOŽIVLJAVA KAO VOLONTERE, ALI TO JE JEDAN OGROMAN TRUD I RAD PUN ODRICANJA. ŠTO VI MISLITE O TOME? To su ogromna odricanja, to je tri-četiri mjeseca života, svakodnevnih treninga. Za sve one koji vole Alku to i nije volontiranje to je više stil života. Ako ne voliš Alku onda ne možeš ni biti alkar jer su to baš velika odricanja, ne samo alkara nego i cijele obitelji.  Supruga, djeca, roditelji svi prate taj tvoj rad u Alci. To je veliko odricanje, a taj ogroman trud i rad oko same Alke nitko ne vidi. Ali Alka je i velika čast i ponos jer bez tog to i ne možeš raditi. Zamislite mjesec kolovoz, ljeto je na vrhuncu, vrućine, a mi oblačimo kaput, čizme na noge i kapu. Ljudi se kupaju, a mi u odorama teškim i do 15-ak kilograma, koje kada se natope našim znojem teže i više. Iako mnogi kažu da ti prirodni materijali hlade i da nije vrućina ispod njih to baš i nije istina. Sada sam izabran u Časni alkarski sud na mandat od četiri godine i tako sam zaokružio tu svoju alkarsku priču. Kao bivši igrač ragbija i jedan od ponajboljih u svojoj generaciji angažirao sam se u upravi kluba i kao podpredsjednik veterana Ragbi kluba Sinj. Obaveza je toliko da sam angažiran svakodnevno, a pošto po prirodi ne mogu mirovati onda kada i nemam obaveza odem do svog vinograda pa tamo nešto „čeprkam“. Da još napomenem i to da smo osnovali Udrugu branitelja 126. brigade u kojoj nam je prioritet istina o Domovinskom ratu. Pomažemo i braniteljima koliko možemo i financijski i stručnom pomoći. Izdali smo i film o 126. brigadi i Fotomonografiju sa slikama svih poginulih sa sinjskog područja. Obilazimo škole na području Cetinske krajine i educiramo djecu o Domovinskom ratu. ZAŠTO VOLONTIRATE I KAKO TO UTJEČE NA VAŠ ŽIVOT I SVJETONADZOR? Mogao bih ja imati i mirniji život, kako je govorio onaj naš sugrađanin Perko: „ Najbolje je sidit isprid dućana i pit pivu“. Ja tako nisam navikao živjeti, sada jedva čekam da krene obuka za neplivače i ja s djecom tri mjeseca guštam. To mi je od ovoga svega što sam nabrojio najdraže, najviše volim raditi s djecom. Ja sam u globalu zadovoljan svojim životom, volim činiti dobro jer dobro se dobrim vraća. KOJA VAM JE VOLONTERSKA AKTIVNOST NAJDRAŽA I MOŽETE LI S NAMA PODJELITI NEKO ZANIMLJIVO VOLONTERSKO ISKUSTVO ILI ANEGDOTU? Pa kao što sam i rekao od svih mojih aktivnosti poduka djece u plivanju mi je najdraža. Tu sam se pronašao, jer nema ljepšeg osjećaja nego vidjeti onaj sjaj u očima kada djete propliva. To mi je najdraža slika. Prošle godine me je jedna djevojčica pitala:“ Barba Boca, a di Vam je grudnjak?“. Kada sam u bazenu s njima onda im samo brojiš glave, dok su glave na broju dobro je. KAKO NA VAŠE VOLONTIRANJE GLEDAJU VAŠE KOLEGE, OBITELJ I OKOLINA? Pa dobro, već su svi upoznati s tim i navikli su. Recimo,moja žena je samo molila Boga da izađem iz Alke. To joj je ono što se u narodu kaže „dodijalo“. Podržavaju oni mene u mom radu. A ima i onih sinjskih priča u stilu: „Da on nema koristi, ne bi on to ni radio“. E pa ja svima njima poručujem neka se oni udruže i neka pomognu barem nekome, a ja ću im dati sva sredstva koja sam ja dobio. IZ VAŠEG ISKUSTVA MOŽE LI VOLONTIRANJE POMOĆI MLADIMA DA STEKNU ŽIVOTNO I RADNO ISKUSTVO KOJE IM KASNIJE MOŽE BITI OD POMOĆI U OSOBNOM ŽIVOTU I PRI ZAPOŠLJAVANJU? Naravno da može, svako iskustvo je dobrodošlo i sve što naučiš je od koristi. Kao što sam već rekao ja sam sa 15-tak godina počeo trenirati s djecom i to me usmjerilo u mom budućem zanimanju. I ja sam svoj posao obožavao, kao i sport općenito. Dijete kroz sport od svojih trenera uči da je to zdravlje i život. Ja moram napomenuti i to da sam  u lošijoj materijalnoj situaciji  možda i ne bih ovoliko bio angažiran. JE LI VOLONTIRANJE ZA VAS POZITIVNO ISKUSTVO, BISTE LI GA PREPORUČILI DRUGIMA I ŠTA BISTE IM PRI TOME REKLI? Svi mi u skladu sa svojim mogućnostima, prema svojim afinitetima, trebamo pomagati drugima. Netko će potrebitima i siromašnima dostavljati hranu, netko će sakupljati materijalna dobra. Ja pomažem kroz sport. U svakom slučaju to je lijepo i pozitivno iskustvo koje preporučam svima. Razgovor vodila: Dijana Filipović- Grčić