Ana Žuro volonterka koja uživa u radu s djecom

17.11.2015. - Naši volonteri

Volonterka Ana Žuro nije tako davno počela volontirati, ali je to toliko uveseljava da je s nama rado podijelila svoja iskustva i razmišljanja o ovakvoj vrsti angažmana. KRATKO SE PREDSTAVITE: Ana Žuro umirovljenica, supruga, majka, baka. Imam dvoje djece i četvero unučadi i nadam se da će barem jedno od njih krenuti mojim stopama u slikarstvo. Sa svojom obitelji živim u Košutama. Hobi mi je slikarstvo i to sam pretvorila u izvor svakodnevne radosti. Članica sam Likovne udruge „Tilurium“ iz Trilja i Likovne udruge „Emanuel Vidović“ iz Splita, s kojima često izlažem svoje radove. OD KADA, GDJE I KOLIKO ČESTO VOLONTIRATE: Volontiram od kada sam članica udruge „Tilurium“, znači ima sedam godina, volontiram u radu s djecom i odraslima. U principu to nije toliko često, jer mi više volontiramo, odnosno radimo radionice u neko prigodno vrijeme kada se spremamo za izložbe što je obično u vrijeme blagdana. Uvijek se nadamo da ćemo privući nove korisnike i članove. ZAŠTO VOLONTIRATE I KAKO TO UTJEČE NA VAŠ ŽIVOT I SVJETONADZOR: Ja sam osoba koja voli biti u kontaktu s ljudima, volim biti s mladima i uvažavam tuđe mišljenje. Mislim da se i od mladih ljudi može puno toga naučiti ne samo od starih, pogotovo sama djeca sa svim svojim svježim idejama znaju nas iznenaditi čak i naučiti novim stvarima. Drag mi je rad s djecom jer on unosi najviše veselja i to je glavni razlog zašto smo pokrenuli te radionice.To radimo u prostoru Pastoralnog centra, par mojih kolegica i ja. Prošle godine smo imali radionice jednom tjedno, i imali smo izlaganja za vrijeme Uskrsa i Božića, u Triljskom muzeju smo uređivali jaslice. Prošle godine smo i  napravili akciju „ Božić na dar“. Nadamo se da ćemo to i ove godine napraviti. KOJA VAM JE VOLONTERSKA AKTIVNOST NAJDRAŽA I IMATE LI ZANIMLJIVU VOLONTERSKU AKTIVNOST ILI ANEGDOTU DA PODJELITE S NAMA: Pa uvijek ima smjeha, a meni je najsimpatičnije kada nas ta djeca doživljavaju kao učitelje, ja učiteljica nisam. Kada su djeca u šetnji s roditeljima pa onda potežu i govore: „Mama, mama evo mi učiteljice“. Uvijek ima anegdota s djecom, s njima je radosno veselo, i zanimljivo, nekad bude i naporno ali to je sve život. Kada nešto prođe i one stvari koje nam se ne čine privlačne budu privlačne i imaju svoju draž. KAKO NA VAŠE VOLONTIRANJE GLEDAJU VAŠE KOLEGE, PRIJATELJI , OKOLINA I OBITELJ: Pa mogu reći kako ko. Što se tiče moje obitelji oni me podržavaju i drago im je da se ja bavim nečim što volim. Imam bezrezervnu podršku supruga i djece, a i šire obitelji, moja braća i sestre znaju da mene raduje sve što ima veze s likovnim izričajem. I baš su zadovoljni i drago im je što to radim, doduše nisam uspjela nikoga od njih „ uvuć“ u taj svoj svijet, jer svi razmišljaju na način: „Pa ja za to nemam smisla“. Okolina reagira različito, ima od primjedbi tipa: „ A evo onih ludi slikara“ pa do podrške akcijama. Ja isto mislim da smo mi slikari malo „pomaknuti“. Meni moja unučica kaže „ Super si mi bako, više si mi luda nego dosadna“. Meni je to kompliment, znači da sam se približila njenim  godinama. IZ VAŠEG ISKUSTVA MOŽE LI VOLONTIRANJE POMOĆI MLADIM LJUDIMA DA STEKNU ŽIVOTNO I RADNO ISKUSTVO KOJE IM KASNIJE MOŽE POMOĆI U ŽIVOTU I PRI ZAPOŠLJAVANJU: Kako da ne, tu se od početka radi o kontaktu s ljudima i mislim da je to najvažnije. Imamo tako krasnih mladih ljudi, i ako se oni ne odazivaju na pozive za volontiranje, možda je potrebno promijeniti sam pristup. Na taj način steknu odgovornost prema radu, nauče neke nove vještine, lakše kasnije i komuniciraju s ljudima. JE LI VOLONTIRANJE ZA VAS POZITIVNO ISKUSTVO, BISTE LI GA PREPORUČILI DRUGIM LJUDIMA I ŠTO BISTE IM PRI TOME REKLI: Meni je to što radim drago, pozitivno mi je iskustvo i preporučila bih svakomu. Prvo i prvo ljudi se druže, druga je stvar ako ljudi imaju nekakav problema u familiji sa zdravljem ili drugim ljudima to je put ako ne rješenja onda barem podjele tih problema. Ja sam svojoj djeci govorila kada su bili mali pa kada bi ih nešto mučilo i dvojili bi oko toga da li da mi kažu, onda bi ja rekla: „ Ti meni to kaži i mi ćemo to prepolovit.“ Ako mi ne prepolovimo te probleme ljudi barem tih par sati što volontiraju zaborave na brige. A što se tiče navika, ja kada vidim današnji stil života mladih, tko su im idoli oko čega se dvoje mislim da treba više komunicirati s njima. Jer kroz volontiranje stječeš drugačije navike, nešto kreativno napraviš, djeca to nose svojim kućama i budu zadovoljna, sve dobije jednu drugu dimenziju. Razgovor vodila: Dijana Filipović-Grčić